preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Brojač posjeta
Ispis statistike od 15. 12. 2014.

Ukupno: 286165
Danas: 367
Terenska nastava


TERENSKA NASTAVA IZ POVIJESTI U SISKU

21. rujna 2013., s novom smo se generacijom dvojezičara drugih razreda (2.a i 2.d razred), zaputili tragovima Kelta, Rimljana i Osmanlija i našli se u Sisku...

Naših je tridesetak učenika u pratnji svojih profesora povijesti, profesorica Bračun i Detelj, u subotu 21. rujna, razgledalo grad i sudjelovalo u edukativnim radionicama u organizaciji muzejskog pedagoga Gradskog muzeja Sisak, gospodina Bogatića, ali i uživalo u šetnji obalom Kupe do utvrde Stari grad i naučilo mnogo toga o osmansko-kršćanskim sukobima u ranom novom vijeku.

Nakon povratka u Zagreb, učenici su imali zadatak u odgovarajućem povijesnom kontekstu zamisliti jedan dan u životu jednog Kelta, Rimljanina, Osmanlije ili kršćanskog vojnika u Sisku. Pritom su uz poštivanje nekih obveznih smjernica u pisanju bili pozvani ostatak prepustiti mašti na volju.

Evo nekoliko radova koji su proizašli iz njihove radionice kreativnog pisanja...

Martina Detelj, prof.

 

 

 

 

 

Jedan dan  u životu Kelta u Sisku

 

Ujutro me probudila zraka sunca koja je nekako našla ulaz u moju sojenicu. Izvana je dopirao pjev ptica te mješavina ženskog glasa i dječjih zaigranih krikova. Očito su se moja žena i moja dva sina već probudili.

            Ustao sam sa svog ležaja, navukao hlače, košulju, te uzeo pregaču koja će mi kasnije trebati za rad u kovačnici. U kovačnici izrađujem sve : novac, oruđe, srpove – ovisno o potrebi mještana, no uglavnom izrađujem oružje.

Mi, Kelti, trenutno ne ratujemo, no uvijek smo spremni za bitku. U dvorištu je na drvenoj klupi sjedila moja žena, inače ilirskog podrijetla i fibulom krpala moj kožni ogrtač. Na laganoj vatrici bio je postavljen keramički ćup u kojem se krčkala kaša. Otišao sam do drvene bačve s vodom i umio se. Nakon što smo svi zajedno pojeli, poveo sam svoje sinove sa sobom želeći ih poučiti radu u kovačnici i ostalim poslovima odraslih.

            Oni su još prilično mladi, ali došlo je vrijeme da nauče pomagati i sudjelovati u svakodnevnim poslovima. Tako je bilo i sa mnom, a sada će tako biti i s njima. Sada, sa svojih 25 godina, dobro se sjećam priča što su nam ih stariji pripovijedali ; priča o našim pradjedovima  koji su došli sa zapada pokorivši tadašnje stanovnike ovog područja, Ilire, te osnovali ovo naselje na desnoj obali rijeke – Segesticu.

Danas smo sinovi i ja imali dosta posla. Prvo smo, pomoću splavi prešli rijeku i, u tamošnjoj šumi, od drvosječa otkupili desetak balvana za kesu srebrnih novčića. Balvani će nam koristiti za potpalu, te za izradu drvenih drški oruđa. Zatim smo se vratili natrag u Segesticu i otišli u kovačnicu koja se nalazi odmah pokraj naše kolibe. Dok sam ja kovao mačeve, dječaci su pomagali u slaganju alata i laštenju oružja. Svjetlo vatre presijavalo se na njihovoj crvenkastoj kosi i već se moglo vidjeti da će izrasti u prave Kelte : snažne, mišićave, muške ratnike.

Popodne smo se vratili doma gdje nas je dočekao topli obrok. Ostatak dana proveli smo zajedno kao obitelj : dječaci su se igrali, majka je izrađivala neki nakit, a ja sam rezbario figure iz drveta.

Pamina Benčić, 2.d

 

Jedan u životu rimskog vojnika

            Budi me vika generala na mlade vojnike. Uzdišem i uspravno sjedam. Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim gdje se nalazim i zašto. Danas je treći kolovoza 35. godine. Prošlo je 84 dana otkada je Oktavijan osvojio Segesticu. Ispričavam se. Sada se zove Siscia. 154 dana otkako sam zadnji put vidio svoju ženu Laviniju.

            Ponovno uzdišem. Nalazim se u svom šatoru, u vojnom logoru na lijevoj strani rijeke Kupe. Prije 114 dana stigao sam ovdje, u Oktavijanovoj pratnji, zajedno s drugih 12 000 vojnika. Opsada grada trajala je samo mjesec dana, i tome sam se tada veselio jer je brzo osvajanje Segestice značilo brži povratak kući. Na moje razočaranje, bio sam u krivu. Postavljen sam na mjesto jednog od upravitelja, te mi izbivanje od kuće zbog vojne dužnosti ne može poslužiti kao isprika ženi. Naravno, veoma sam počašćen pozicijom, ali bih radije bio kod kuće. Dužnost je dužnost. Po treći put uzdišem, te ustajem. Doručkujem kašu i kozje mlijeko i po prvi put jutros se osmjehujem slušajući dernjavu izvana. To je moj prijatelj, Julijan, koji je također na mjestu upravitelja, voli se zabavljati terorizirajući najmlađe članove vojske, dječake od 14-15 godina. Oblačim se, stavljam na sebe oklop, mač u korice i bodež u sandalu. Uzimam kacigu i izlazim. „Ave Marius“ - pozdravlja me Julijan, te se nakon nekoliko trenutaka tišine uključe i dječaci. „Silentium !“ – zadere se opaki upravitelj, te me okreće u stranu kako ne bi vidjeli da se smijem. „Hoćeš li mi se pridružiti u današnjem nastojanju da ove tikvane naučim poštovanju i disciplini ?“ – pita me. Julijanu je ovdje mjesto. Sve što god poželi njegovo je, ima posao koji obožava i titulu upravitelja provincije. Priprema vojsku za Rimsku državu. Tko ne bi bio sretan ?! U Rimu nije imao ništa, pa ga je vojska spasila, za razliku od mene kojem je vojna dužnost bila nametnuta. Veoma sam sretan zbog njega, ali on jednostavno ne razumije. „Rado, ali ne hvala...idem malo na drugu stranu rijeke...“ – odgovaram. Ne dajem mu priliku da me zaustavi, nego brzo odlazim. Hodam vojnim logorom, svi me pozdravljaju i ja, uglavnom odzdravljam. Prelazim most koji vodi do naselja, te šetam ulicama. Ljudi me gledaju s izrazom prijezira ili strahopoštovanja, ne znajući da je ova opsada vjerojatno nešto najbolje što im se moglo dogoditi. Siscia će uskoro dobiti titulu grada, te će postati veoma važna za Rim. Trebali bi se ponositi. Prolazim trgom kada mi za oko zapne prekrasna crna kosa u jednakoj pundži kakvu nosi moja Lavinija. Djevojka se okreće i, iako ima iste plave oči, očito je da to nije ona. Pogledi nam se susretnu, a ja nastavljam hodati. Ostavio sam Laviniju u sedmom mjesecu trudnoće... Moje dijete već je vidjelo svjetlo dana, a ja to nisam doživio. Možda je umrlo pri porodu, ali ne želim tako misliti. Već bi mi javili da se nešto dogodilo. Već sam na rubu naselja... Sjedam uz rijeku, te na suprotnoj strani mogu vidjeti svoje ljude kako donose materijal za izgradnju termi. Ovo će stvarno postati još jedan rimski grad. Ah, Rim...Najljepši grad na svijetu, bez premca ! Shvaćam zašto želimo sve gradove pod našim vodstvom ukrasiti po uzoru na njega...

            „Marius ! Marius ! Probudi se !“ – Julijan me trese. Zaspao sam u hladu drveta, sada je sigurno negdje kasno popodne. „Je li se nešto dogodilo?“ – upitah. Ima nesretan izraz na licu. „Vijesti iz Rima.“ – reče. Ne sjećam se ustajanja ili trčanja naseljem. U štali u blizini mosta zavija pas. U svom šatoru nalazim pergament s pečatom svog oca. „Sine, s velikom tugom ti prenosim vijest da je tvoja supruga Lavinija preminula. Nakon što je rodila tvoga sina, Lucija, oboljela je. Ništa je nije moglo spasiti. Razgovarao sam s tvojim rođakom Oktavijanom. Veoma je ponosan na tebe, zato ti je i dao titulu upravitelja. Kako god, na moj zahtjev je odobrio tvoj povratak u Rim što prije. Kada budeš ovdje, moći ćeš sam odlučiti što dalje. Lucije je trenutno kod nas. Tvoja majka se dobro brine o njemu. Sretno, sine ! U Rimu, 20. lipnja. “ Nisam ni primijetio suze dok nisu pale na pergament. Bacam pismo u vatru te se počinjem spremati. Vidjet ćemo se opet, Siscia...

Altea Frongillo Jurić, 2.d       

 

Jedan dan u životu kršćanskog vojnika

Ja Vuk Zdeslav, otac troje djece : Šimuna, Kornelije i Branimira, muž svoje ljupke Klaudije 1591. godine otišao sam od kuće. Cilj je bio da spasim naš divan grad s još 5 000 Hrvata, Nijemaca i Slovenaca. Nas, borbene Hrvate, predvodio je ban Toma Bakač Erdödy. Ni sam ne znam koja je sad godina, ni mjesec ni dan. Borbu za borbom, Turci silno žele naš Sisak.

Sjećam se borbe 22. lipnja, kada smo se sukobili s Osmanlijama između Kupe i Save. Mi smo na sreću znali svaku šumu, svaki dio rijeke i svaki puteljak u našem Sisku. To nam je bila prednost. Oni su naprosto samo išli prema nama, bez ikakvog znanja, nisu mogli predvidjeti što ih čeka. U rat smo išli sa svojim stvarima i nešto oružja što smo dobili...a to nismo očekivali. Zapravo su nas dobro i opremili. Iamo sam sjekiru. Bio je to dugačak štap, na kojem je bila sjekira, a na vrhu sjekire koplje. Bilo je s tim jako nespretno upravljati, ali u takvim trenutcima ne misliš ni na šta. Samo se želiš spasiti i vratiti svojoj obitelji. Tijekom borbe jednom od Osmanlija ispalo je oružje. Nisam mogao, a da ne pogledam. Imali su jatagan, barem su ga oni tako zvali. Moj stari prijatelj Oliver imao je puno više iskustva, pa mi je rekao da je to vrsta turskog mača i da je ime dobio po mjestu proizvodnje. Taj moj prijatelj Oliver sve je znao, bio je pametan i mudar čovjek. Žao mi je njega, njegove žene Aurelije te sina Miloša i kćeri Dunje. Kada samo pomislim da ću jednog dana, kada se vratim u svoj dom, na rubu našeg časnog grada, morati otići njegovoj obitelji i reći istinu. A istina je da više nema našeg ponosnog Siščana, borca i mog oslonca u svemu što nam se dogodilo. Kada sam ugledao smrt svog vječnog prijatelja, u meni je bila praznina. Tuga, ali s druge strane i mržnja prema Osmanlijama. To mi je dalo snagu da krenem dalje, sjetio sam se riječi njegovih, svega što je govorio, njegove zlatne poslovice : „Bolje je pošteno umrijeti, nego sramotno živjeti !“ Znao sam da ću se boriti kako god završilo. Osmanlije su sami sebe doveli u zamku. Prešli su na desnu obalu Kupe, te se povukli uz rijeku. U međuvremenu naša je vojska izašla iz utvrde i zauzela most za prijelaz na desnu stranu Kupe. Nisu više mogli ništa, nego preplivati Kupu. Mnogi su se utopili, pa i Hasan paša Predojević, koji je bio prozvan Beglerbegom - begom svih begova, glavnim zapovjednikom. Ostatak vojske samo je otišao, ostavljajući iza sebe oružje i sve ostalo. Tada su shvatili da Sisak ne mogu osvojiti.

Mi vojnici, već neko vrijeme stražarimo oko Starog grada – utvrde kod ušća Kupe. Uskoro krećemo kući. Ne mogu dočekati da vidim svoju djecu, svoju ženu. Nadam se da me se sjećaju, jako mi nedostaju. Toliko izgubljenih života zbog osmanlijske želje za našim Siskom. Neka, ne damo se mi Hrvati tako lako. Samo se nadam da u budućnosti na vlast neće doći neki krivi ljudi i upropastiti sve ono što smo mi stvorili.

 

Katarina Borovac Trkulja, 2.d

 

 

 

 

 

TERENSKA NASTAVA ZA MATURANTE - PRAG

  Učenici završnih razreda naše gimnazije proslavu Dana hrvatske neovisnosti proveli su na terenskoj nastavi iz zemljopisa u Pragu. U tih gotovo četiri dana (od 7.10.-10.10.2009.) upoznali smo čari i ljepote Zlatnog Praga i ništa manje zanimljivog i fascinantnog Beča. Praške dane provodili smo obilazeći brojne gradske zanimljivosti (dvorac Hradčany, katedrala sv. Vida, Karlov most, Stari trg, gradsku v ijećnicu sa astronomskim satom, Vaclavov trg ...) pri čemu smo uživali u mulitikulturalnosti na ulicama grada i pronalazili zajedničke crte Čeha i nas Hrvata. Noći smo provodili obilazeći najpoznatije praške pivnice (slavni Flek iz 15. stoljeća) i disco klubove (Karlovy Lazny, disco na pet katova). Na povratku iz Češke zadržali smo se i u Beču te obišli Ringstrasse i Hofburg, slikali se na Stephansplatzu i Grabenu te isprobavali sacher torte i štrudle u  bečkim kavanama.

 

NAJAVA TERENSKE NASTAVE ZA 3.C i 3.D

Tijekom vikenda 24. i 25.10. učenici trećeg c i d razreda upoznavat će zemlje Europske unije (Sloveniju, Austriju i Slovačku) sa naglaskom na obilaske Beča i Bratislave. Slavni Beč pokazat će nam ljepote dvoraca Schonbrunn i Belvedere, raskošnu Ringstrasse te blještavilo Kartner i Mariahilferstrasse. Ljubitelji umjetnosti uživat će i u bečkoj secesiji, a one koje zanimaju neobična arhitektonska dijela sigurno će oduševiti i kuća koju je projektirao austrijski umjetnik Hundertwasser. Oproštaj s Bečom bit će u poznatom parku Prater gdje ćemo sa bečkog kotača (Riesenrada) još jednom dobiti predodžbu o veličini ove europske metropole. Učenici će upoznati i ljepote glavnog grada Slovačke, Bratislave, gdje ćemo se prošetati obalom Dunava, obići stari bratislavski dvorac i pojesti koji sladoled u nekoj od brojnih gradskih slastičarnica. Prostori kojima ćemo putovati su i područja u kojima živi i veliki dio iseljenog hrvatskog stanovništva te ćemo posjetiti i Gradišće (Burgenland) i središte te austrijske savezne države Železno (Eisenstadt).



 

 

 




Korisni linkovi

Kalendar
« Studeni 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 31 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji


Tražilica






preskoči na navigaciju